Problematičan odnos prema hrani često ne počinje na tanjuru, nego puno ranije.

Kroz poruke koje slušamo, ponašanja koja promatramo i pravila koja u obitelji postanu “normalna”.

U ovoj epizodi govorim o tome kako roditeljski odnos prema hrani može nenamjerno oblikovati način na koji dijete doživljava glad, sitost, tijelo i vlastitu vrijednost.

Ne govorim o krivnji niti o tome da roditelji moraju biti savršeni.

Zanima me nešto korisnije: kako dobre namjere, zdravstvene preporuke, dijete, komentari o tijelu ili svakodnevni razgovori za stolom ponekad ostave puno dublji trag nego što mislimo.

Posebno me zanima što dijete uči dok promatra odrasle, čak i kada mu nitko ništa izravno ne govori.

Dotaknut ću se pitanja poput:

• kada briga počinje zvučati kao kontrola?
• kako hrana može postati test discipline, vrijednosti ili “dobrog ponašanja”?
• zašto se tuđa pravila s vremenom mogu pretvoriti u vlastiti unutarnji glas?

Ako ti je poznat osjećaj da moraš sve kontrolirati, da hrana zauzima previše mentalnog prostora ili da se uz jelo pojavljuju krivnja, napetost i perfekcionizam, ova epizoda može ti pomoći povezati neke točke.

Moj cilj nije ponuditi još jedan popis pravila, nego dati ti više jasnoće o tome odakle neke poruke dolaze i kako se narušeni odnos prema hrani može početi razumijevati s više svjesnosti, fleksibilnosti i manje osuđivanja.

Za dodatnu podršku ili razgovor piši mi na: andeladindic@gmail.com

ili se javi na Instagramu